30. маја 2019.

Težak život srpskih povratnika u Federaciji BiH

Nedugo nakon što smo dobili poziv, uputili smo se u mjesto Gojčin u Federaciji Bosne i Hercegovine, gdje živi zajednica srpskih povratnika koja nas je pozvala da se upoznamo sa njima i čujemo njihovu priču o teškim uslovima u kojima žive i bore se da ostanu i opstanu na svojim ognjištima. Gojčin je malo mjesto u opštini Kalesija, koje je nakon rata teritorijalno pripalo Federaciji BiH i koje se nalazi na samoj granici sa Republikom Srpskom. Prije rata, ovo je bilo većinski srpsko mjesto, da bi mještani u ljeto 1995. godine bili prinuđeni da napuste svoje kuće i imanja. Nakon godina provedenih u izbjeglištu, sačekali su ih popaljene kuće, rasturena imanja i moralo se krenuti ispočetka. Tako se i Milisav Garić vratio na svoje ognjište 2000. godine. Kako je kuća bila zapaljena, bili su prinuđeni da žive u jednom kontejneru, koji su dobili kao donaciju i koji i danas stoji u njihovom dvorištu i svjedoči o tom vremenu. Želja da se stvori nešto u životu, prije svega porodica, a onda održi i proširi imanje bila je njegova zvijezda vodilja koja ga vodila i koja ga vodi i drži i do današnjeg dana i koja je, Bogu hvala donijela mnogostruki plod. Nakon jednog slučajnog susreta u Sarajevu, gdje su prisustvovali seminaru, Milisav se upoznao sa svojom budućom ženom Danijelom i nedugo nakon toga odlučili su se da zajedno nastave život i zasnuju svoju, sada već veliku porodicu. Danas, Garići imaju petoro djece i to četiri sina: Marko (13), Miljan (11), Nikola (8), Novak (4 mjeseca) i ćerku Mariju (4). Žive u kući koju su sagradili uz pomoć donacija, ali i svojih sredstava koja su kao kredite morali da podignu. Kako djeca rastu, a kako se bogami i porodica širi, prostora u kući postaje sve manje, pa su nas zamolili da kao organizacija pomognemo u adaptaciji sprata kuće koji je trenutno nenamješten. Garići se, kao i većina Srba povratnika, bave poljoprivredom jer uslova za zaposlenje u Kalesiji nema. Tokom godina uspjeli su urede imanje i uvećaju stočni fond, ali do značajnijih sredstava koja su potrebna za uređenje kuće teško mogu da dođu, a prva procjena radova na kući iznosi oko 17.000,00 KM. Dalje, kroz razgovor Milisav nam priča da su se svi Srbi koji žive u Gojčinu prije nekoliko godina udružili i osnovali udrženje „Agrorazvoj” preko kojeg pokušavaju da svojoj zajednici obezbijede što bolje uslove i preko projekata pribave prijeko potrebnu pomoć. I tako su prije nekoliko godina uspjeli da dobiju jedan traktor sa priključcima koji zadružno koriste svi u udruženju, a stizala je pomoć i u vidu sjemena, knjiga za djecu i ostalog. Lijep način funkcionisanja koji se pokazuje kao jedini moguć u uslovima u kojima žive. Takođe, svakodnevni veliki problem povratnicima predstavlja i prevoz djece u školu, jer da bi učili po programu namjenjenom srpskoj djeci, djeca u školu odlaze u obližnje Osmake koji su udaljeni 10-tak kilometara i teritorijalno pripadaju Republici Srpskoj. Mnogo puta do sada su se povratnici iz Kalesije obraćali lokalnim institucijama za pomoć, ali bez odgovora. Tražili preko medija, protestvovali, zbog toga dospjeli čak i na sud ali sve uzalud. Tada su pokušali da se obrate i institucijama Republike Srpske u Banjaluci, ali ni od njih nije bilo pozitivnog odgovora uz obrazloženje da se nalaze na teritoriji koja nije u njihovoj nadležnosti. I tako vrteći se u krug nastavili su da žive kako znaju i umiju. No tamo gdje je teško i gdje institucije zataje, trude se da uskoče Srbi za Srbe i da na djelu još jednom posvjedoče svoje ime i pokažu da su tu za sve one kojima je pomoć potrebna. U ovoj prvoj akciji pomoći, trudićemo se da obezbijedimo pomoć za porodicu Garić u vidu opremanja jednog sprata kuće. I tu naša pomoć porodicama iz Gojčina neće stati jer i drugim porodicama namjeravamo da pomognemo u narednim godinama. A svakako ima prostora i da pomognemo udruženju „Agrorazvoj” kupovinom poljoprivrednih mašina ili kombija za prevoz djece, koji će, sasvim sigurno, biti na korist čitavoj zajednici. A da bi znali zbog čega kao organizacija sve ovo radimo i za koga se borimo, prenijećemo razmišljanje Milisava Garića kojim on krči put naprijed, sebi i svojoj porodici: „Ako bi sve ostavili spaljeno i zapušteno sigurno se niko nikada ne bi vratio. Ovako, dok kod se pravi nešto i održava sigrno će tu neko i ostati na svom ognjištu.” Kratko i jasno rečeno i svim Srbima za nauk.

Povezane vesti

Komentari