05. јуна 2019.

Potrebna pomoć porodici Radić iz Kozarske Dubice

„Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način.“ rečenica kojom Lav Tolstoj otvara roman Ana Karenjina, jedna je od najupečatljivijih rečinica svejtske književnosti i rečenica u čiju vjerodostojnost smo mogli da se uvjerimo još jedan put prilikom naše misije pomoći porodicama. Naime, pokraj magistralnog puta Kozarska Dubica – Gradiška, u selu Međeđa, u oronulom kućerku starom preko sedam decenija, živi šestočlana porodica Radić.  Porodicu čine otac Zoran (38) i majka Dragana (35) i njihovo četvoro divne djece: Kristina (14), Zorica (12), Katarina (9) i Stefan (10). Uslovi u kojima smo zatekli porodicu nisu dostojni čovjeka i života u 21. vijeku. Kućerak od nekih četrdesetak kvadrata je u ruševnom stanju: prokišnjava, zidovi se urušavaju, cigle i fasada otpadaju, poda ni nema, već samo stari tepison prostrt u prostoriji koju nazivaju dnevnim boravkom. Stolarija je gotovo nepostojeća: stakla su pootpadala, okna su prekrivena starim dekama i najlonom, da zaštite od hladnoće; u kuhinji gdje je česma – velika rupa, odvaljen zid. Prostorije nemaju vrata, već stari čaršafi i deke stoje umjesto vrata. „Kupatilo već odavno ne radi“, govori tiho sitna ženica od četrdesetak kila - majka četvoro lijepe, uredne djece – Dragana. „Ali ja njima nosim u šerpama vodu da se mogu okupati. Ja se trudim, stvarno, ne lažem Vas, ali nemam uslova!“ Uprkos uslovima u kojima žive, majka se po cijeli dan bori sa neimaštinom, sa vremenskim nepogodama, sa spoljašnjim svijetom, sama sa sobom – bori se da smogne snage i da djecu održi sitima i urednima. Toliko ljubavi i požrtvovanosti je rijetkost sresti u današnje vrijeme. Majka, plašeći se osuđivanja i prijekora, nastavlja: „Ja samo ne želim da mi moju djecu oduzmu. Oni su mi sve. Ja se trudim koliko mogu. Dobijamo dječiji doplatak i socijalnu pomoć, ali vidite, ja vam ništa ne lažem, ova kuća je dotrajala. Ja je čistim sređujem, perem, ali ne može se ništa više napraviti. Kroz rupe nam ulaze žohari, stršljenovi, pacovi i zmije. Djeca liježu u strahu jer im se par puta desilo da im je pacov ušao u krevet. Katarina, najmlađa kćerka, zbog toga ima ogromne traume...“. Na pitanje šta vam je najpotrebnije, odgovara: „Nova kuća, sigurna kuća gdje ne otpada krov i strop kada dune vjetar ili zapada kiša, u kojoj neće biti pacova, žohara i zmija... Kuća u kojoj će moja djeca biti bezbjedna i na toplom. Ja zimi uopšte ne mogu zagrijati nijednu prostoriju. Mi zajedno spavamo u jednom bračnom krevetu i tako se grijemo. Ova kuća nema čak ni funkcionalno kupatilo... moja djeca su dobra, samo želim da budu srećni – da imaju bolji život od ovoga.“ Bespomoćna majka očiju punih suza govori i moli za razumijevanje. Otac porodice Dragan je nakon saobraćajne nesreće ostao invalid i proglašen je radno nesposobnim. No uprkos tome pokušava da ponešto zaradi za svoju porodicu odlazeći da nadničari u obližnju pilanu ili u komšiluk po potrebi, ali nažalost novac koji zaradi je prečsto nedovoljan i da zadovolji osnovne potrebe porodice za hranom, a o sređivanju kuće i stvaranjem boljih uslova svojoj porodici teško da može da bude riječi. Stara kuća u kojoj sada živi porodica i koju su sagradili očevi baba i djed je neuslovna. Dodatno, kuća je smještena na lokaciji gdje protiču tri izvora, pa svaki put kada zapada kiša, kuća poplavi. Zbog takvih uslova, zidovi propadaju i već popucali, počinju da se krune i osipaju, a ni strop nije siguran. U dvorištu se nalazi  pomoćni objekat star tridesetak godina koji je takođe oronuo zbog položaja na kojem se nalazi. I on se nalazi na plovnom području pa je nemoguće koristiti ga za držanje životinja, što je bila njegova prvobitna svrha. Uvidjevši da je teren na kojem se trenutno nalazi imanje Radića gotovo neuslovno za izgradnju kuće i pomoćnih objekata, idealno rješenje bilo bi preseljenje porodice na neku bližu lokaciju i izgradnja kuće ili kupovina već postojećeg i napuštenog imanja kojih ni u ovom dijelu naših zemalja ne manjka. Rješenje krajnje jednostavno, ali jednostavno samo na papiru. Do realizacije će ipak biti potrebno mnogo truda. A kao organizacija i postojimo ni zbog čega drugog no da se trudimo i vjerujemo da će trud da urodi plodom. Plodom koji nije ništa drugo do topao dom i srećna i nasmijana djeca u njemu. Za sam kraj moramo da prensemo i želje najmlađih Radića koje su nam izmamile suze i koje su nas još jednom natjerale da se dobro zamislimo o komforu u kojem živimo i našem nezadovoljstvom istim. „Šta biste  vi željeli da dobijete?“, pitali smo stidljive anđelčiće koji su se poredali jedni pored drugih i koji nas sramežljivo gledali ispod obrva. „Bicikl!“ jednoglasno odgovaraju Stefan i Zorica, dok najstarija kćerka Kristina priželjkuje svoju sopstvenu sobu. „A ti, Katarina?“ Katarina se stidljivo skriva iza svoje najstarije sestre i ne progovara. „Ona ima poteškoća sa govorom, znate, ide kod logopeda, pa se stidi...“ Katarina šapuće nešto najstarijoj sestri, koja zatim ponavlja: „Igračke! Mi nemamo nijednu igračku! Ona bi voljela da može nekad da se igra sama...“ Zamisliti da stvari kao što su pristojna soba, bicikl i igračke na koje je većina današnje djece navikla, ovoj dječici predstavljaju ostvarenje snova, navodi nas na pitanje da li smo mi u stvari već srećni, samo to još uvijek ne znamo ili ne želimo sebi da priznamo. I da ne bude da smo rečenicu sa početka teksta iskoristili samo kao ukras u pisanju, ne ramislivši o njoj niti jednog trenutka, a pogotovo ne preuzevši niti jedan korak da pokušamo da preokrenemo situaciju i da učinimo da porodica Radić postane srećna i počne da liči sve na srećne porodice kojima topao tom, kupatilo i svjetliji pogled na život čini normalnu stvar, pokrećemo akciju pomoći poordici Radić. Načina da se uključite u akciju je mnogo – projekat Trojka iz bloka, humatirni poziv na broj: 17763, uplata na račun, kroz donatrsku kutiju ili na neki drugi vama lakši i pristupačniji način. Svakako, naši marljivi Dubičani koji će u narednom periodu pokušati da kroz projekat Trojka iz bloka, koja će u Kozarskoj Dubici biti održana 22. jula, skupe glavninu sredstava potrebnih za obezbjeđivanje novog doma porodici Radić. Zato i vi kad ih vidite da kao pčelice sa nekim papirima u rukama zuje po gradu stanite, saslušajte ih, popričajte sa njima i podržite ih u njihovoj misiji i njihovim namjerama. Jer Radići zaslužuju da budu srećni!  

Povezane vesti

Komentari